Jelena Kovačević

Princip nastajanja crteža Gorana Kujundžića zasniva se na unaprijed promišljenoj i određenoj ideji,
lišenoj intuitivnih trenutaka čak i u stvaralačkom tijeku. Ponavljanje i umnažanje geometrijski strukturiranih
izdvojenih znakova postupno tvori ritmičko polje nove forme i dinamike koje virozno zahvaća svaku podlogu.
Osnovni nositelj izraza je akromatska linija, na nekim mjestima združena s monokromnim plohama. Ova dva
elementa tvore spletove stiliziranih mentalnih tlocrta, ornamentu sličnoga površinskog interpretacijskog sloja.
Autor prati vlastitu zamisao koja pak titra pred našim očima, zavaravajući nas stabilnošću svoje geometrijske
strukture. No ispod krhkih mreža gradbenih linija ulazimo u virtualni svijet jednako lomljivih međuljudskih
odnosa, vlastitih dilema i ustručavanja, naznačen kratkim nazivom rada, koji u buci linijskih spojeva i tkanja
ostaje gotovo neprimjećen.
Ipak, praznina bjeline papira ulijeva strah koji prethodi susretu s medijem. Umjetnikova nelagoda pred
besadržajnom podlogom stvara se pri suprotstavljanju plohe s njegovom idejama punom svijesti koja dotiče
Beskrajno i Neopipljivo. U tim trenutcima počinje ekstatično i dervišu nalik nizanje minijaturnih formi nebro-
jenim, polaganim i usredotočenim pomacima šake. Minucioznim pristupom sugerira se i doslovno fizičko
približavanje crtaćoj podlozi te postavljanje umjetnikova tijela u položaj koji odgovara trenutku. Riječ položaj
upotrebljavam da bih označila 'onaj trenutak prividne nepokretnosti kada je tijelo zadržano pred najsnažnijom,
najsuptilnijom radnjom, tijelo u momentu najveće potencijalne djelotvornosti'. Navedeni tjelesni položaj nikako
nije zanemariv pokušamo li si predočiti nastanak tek jednoga crteža: autorov um gradi svoj vizualni kod kon-
troliranim pokretom ruke i, poput plesača, više ne primjećuje grč i ozljedu - posljedicu njegove neobuzdane
izvedbe. U stanju kontinuirane vrtnje otkriva harmoniju razuma, oblikovanja i mašte.
Polagano, prateći rukom misao, mijenja se i svijest, rasterećujući se nizanjem sitnih linija na mjestima
koje dotiče crtaće sredstvo. Približavajući se kraju stvaralačkoga tijeka, nakratko se javlja bjelina, poput one na
papiru, a trenutna besadržajnost misli zavarava svojom lakoćom i više nije, kao na početku, nelagodna. Položaj
tijela se počinje mijenjati, oslobađajući ruku zamršenog geometrijskog spleta. Tkanje je obrubljeno, a njegova
sposobnost širenja za sada je onemogućena.